Animals-most beautiful creatures
03.02.2009. utorak
U noći osutoj kapima kiše
|
Hodam polako, nešto je čarobno u ovoj noći. U noćima kad nema sjenka. Tek bijedna ulična rasvjeta, gledam kako pored mene promiču sjajne oči automobila. Cesta je prazna. Zar samo ja prolazim ovim ulicama, ili mi se to ipak samo pričinjava? Nemam zaista volje pogledom tražiti prolaznike, i oni su se baš poput sjenki izgubili u ovoj noći. Stojim na crvenom unatoč praznoj cesti. U tišini tako nesvojstvenoj gradu slušam kapi kiše kako udaraju o kišobran iznad moje glave. Čuva me taj kišobran, čuva me od teških kapi, da ne padaju na mene onako hladne i odlučne. I pričini mi se na tren da je u tom kišobranu koji me brani odražena duga. Ova je noć ista kao i sve druge. Bezvremenska, ako se samo zamislim, mogu već zamisliti zoru kako oplakuje tamu noći. Ali sunce neće izaći tako brzo, premda bi moglo. To je ljepota noći. Ona je postojana do posljednjeg trena, dok ju ne ubije jutro. Ova bi noć trebala biti osuta zvjezdama. Da gledam u njihov beskraj i da se osjetim malenom, i da se zapitam tko sam ja da kažem kako bi trebalo biti. Ali ova noć to nije. Ova noć nije osuta zvjezdama, samo teškim kapima kiše. Neznam jesu li to oblaci ili ipak svijetla ovog prevelikog grada zastrla zvijezde. A ja bi ih željela brojati, kao da bi time mogla dokazati nešto važno. Ili samo dokazati sebi da mogu pokušati. Mame me te kapi, dozivaju. Njihov tihi šum. I konačno se predajem, sklanjam štit u kojem se još uvijek nazire, sad već blijedeća duga. Na tren se potpuno prepuštam ovoj noći, bez zvijezda, nade i osjećaja. Bez vremena. Gledam u tamno nebo, osjećam one postojane, hladne kapi kiše od kojih sam se skrivala kako sada nemilosrdno padaju po meni. Osjećam ih na licu, na obrazima. Padaju mi u oči i slijevaju se, umjesto suza koje večeras neću isplakati. Sve se čini tako spokojnim, mirnim. I nebo i kiša i ovaj svijet. To je dar noći. Nisam tužna, ni sretna. Zarobljena u ništavilu između snova i stvarnosti. Nade koju se ne usuđujem osjetiti, ali ni otjerati. Zidova koje ne želim podići ni srušiti. Pa se opet zagledam u nebo puno tame koja nije osuta zvjezdama. A ja ih ipak vidim, nekako u svojim mislima. Najednom se nametne pitanje, malo i tiho. A čini se tako užasno važnim, važnijim od svih drugih. Te zvijezde koje brojimo, koje ne obasipaju nebo ove noći, te zvijezde pod kojima se osjećamo tako malenima, usamljene, neznane, daleke..... Za koga svijetle te zvijezde?  |
- 21:33 - dio za piskaranje... (6) - Isprintaj - =))
16.01.2009. petak
Zarobljena
|
Evo još jedan kratak ispad emocija, samo par stihova nepravilne rime. Pitam se ovih dana, u kojem svijetu ja živim i kako u buci ja čujem tišine. Zarobljena sam u tom svijetu, svijetu boja i tame, vrijeme stoji, a ipak teče- to je loš način za provesti dane. Još uvijek je 12. mjesec, govori kalendar na zidu, a ono vrijeme koje teče, teče ko da je na speedu. I ipak stojim u stavu mirno, pomirena s tim vrtlogom strave, gledam našu, rekla je Lu, lošu komediju od života, a sve su scene stvarne i prave. I ipak smijem se sretno, ipak je sve okej, nekad sam poput mazohista, zarobio me ovaj svijet. Zamislim, da postavim svoj život ko predstavu za mase bez pametnijeg posla, prva scena bi bio smijeh, biraj koji točno, u zadnje ih je vrijeme bilo podosta. Premda znam da gubim, jer gubiš kad lijepi snovi nadjačaju poraznu stvarnost, moj porok su suze i nada, stalno isto, iz krajnosti u krajnost. No večeras se osjećam dovoljno snažnom, da pogledam svijetu u oči, i viknem: Nije me briga!, zapamti odlučnost u glasu, jer rijetke su ovakve noći.  |
- 23:24 - dio za piskaranje... (8) - Isprintaj - =))
28.12.2008. nedjelja
One more chance....
|
Još su tri dana do nove godine. Pitam se, koliko je zapravo značajan taj dan, to obilježavanje da se zadnja brojka u odbrojavanju vremena promijenila i da je vrijeme da na zid stavimo novi kalendar. Je li to samo još jedna proslava ili samo noć u kojoj možemo biti budni do zore i time se još hvaliti? Jer sve ide dalje, jedna noć i ništa više. Nova godina je tu, datum je drugačiji. Ljudi su ipak isti. Nema zapravo ništa posebno u toj noći, to je ponoć kao i svaka druga. A ipak je posebna, samo zato što ju smatraju posebnom. Ja gledam na novu godinu kao mogućnost. Razmišljam da li je moguće, na kraju stare, ofucane godine složiti račune i riješiti ih i jednostavno, početi ispočetka. Godina u kojoj smo radili pogreške i donosili krive odluke. I sad je ona iza nas. Možda je moguće gledati tu noć kao oproštaj-oproštaj od svega što je bilo. Dati si priliku da sad pokušamo ono što se prije nismo usudili. Oprostiti svijetu zbog toga što je ono što jest ( sudbini zbog njenih odluka? ), i možda još važnije, oprostiti sebi. Uspjela sam u nekom trenutku prekršiti sve stare novogodišnje odluke. Promijenila sam se. To su neporecive činjenice. Nije važno. Ovo je moja prilika, za nove odluke, zaključke, padove i pogreške. 1.PLAKAT ĆU KAD MI SE PLAČE Suze nikad neće moći riješiti probleme niti ukloniti razloge tuge. Nemaju ama baš nikakvog smisla i potpuno su beskorisne. Osim što su često najbolji prijatelj slomljenog srca. Tek kad suzama isplačemo tugu, možemo naći nadu sa riješimo njezin uzrok. 2.NE MOGU NATJERATI NEKOG DA ME VOLI Jednostavno stvari ne funkcioniraju tako. To je važno shvatiti. Vaćno je shvatiti i da to nije tako važno. Dovoljno je imati barem jednu osobu. Ostalo je čista sreća. Dovoljno je znati da sam ja jako sretna osoba. Ne, ljudima se nemože zapovijedati da nas vole - može im se to samo dopustiti. 3.IMAT ĆU RAZLOG ZA USTAJANJE Zato da čujem najnoviji trač ili zato što je vani sunce, ili zato što se baš danas može dogoditi nešto zanimljivo. Bilo što, kako god kratkotrajno bilo. Svako jutro. 4.NAUČITI ĆU KAKO PODNIJETI ISTINU Što ne znači da ju neću mrziti. Samo ću naći snage da ju prihvatim. 5.S VREMENA NA VRIJEME ĆU PUKNUTI Da, možda je sebično, ali bolje je od alternative. Alternativa je tiho, polako mučenje sebe same. Ponekad ću puknuti, bezobzira na to hoće li me poslije netko sastaviti. "And if I fall I'll take it all" 6.ZNAT ĆU ŠTO ŽELIM Koliko god glupe i neostvarive te želje bile. 7.RULES ARE MEANT TO BE BROKEN Iako, da bi ih prekršili, prvo ih moramo naučiti. A onda ih prekršiti, do jednog. Yes, rules are meant to be broken, however, hearts are not. Nijedno pravilo nikad neće biti vrijednije od nečijeg srca. 8.NEĆU PRESTATI SA SVOJIM TEORIJAMA I ZAKLJUČCIMA Da bismo našli smisao života, moramo ga tražiti. A moje teorije su jednostavno dio mene. Kakve god bile. 9.I WON'T MISS A MOMENT Neću zaboraviti prošlost. Neću se ne obazirati na budućnost. Oboje bi bilo nemoguće. Ali moći ću prepoznati trenutak sadašnjosti i cijeniti ga. I iskoristiti najbolje moguće. 10. NEĆU MIJENJATI SEBE Promijenila sam se, i nemogu si obećati da se neću promijeniti. Ali neću se nastojati promijeniti. Ono sam što jesam i, premda je to daleko od onog što sam željela postati, to je dovoljno. To je moj zbogom ovoj godini. Neću sad o tome što se u njoj dogodilo, nabrajat pozitivno i negativno, zbrajat i oduzimat. Učinila sam to nedavno, i došla samo do jednostavnog zaključka. Ovo je bila zbilja.... posebna godina.  |
- 23:43 - dio za piskaranje... (7) - Isprintaj - =))
25.12.2008. četvrtak
"I wish I could take this day"
|
Evo, Božić je, a ja sam tako sretna.... Ove godine sam se dugo opirala Božiću i činjenici da dolazi, ali konačno, on je tu, i ja radim najviše što mogu: uživam u njemu svim srcem, koliko god patetično to zvučalo. I baš mi je nekako lijepo, nešto posebno u trenutku kad razdereš papir u koji su zamotani pokloni, ne zbog poklona, već zato, što je to Božić. Zato što je taj dan tu, nakon dugo iščekivanja, ovdje i sada, i nigdje drugdje. On je naš pogled na svijet. Božić su običaji, ali još više, Božić su ljudi i ljubav koju ti ljudi daju. Onda kad se čini da je svijet zaboravio voljeti, evo ga, dođe, taj Božić sa svojom čarolijom, i pokaže mi još jednom, svake godine opet, da svijet nije tako loše mjesto. Božić nije stvar dana, već trenutka. On ne mora biti savršen, ne mora biti onakav kakvog smo planirali ili zamišljali. Ni čudesan ni neobičan ni po čemu drugom osim što je to taj trenutak, Božićni Trenutak. Kad su svi snovi mogućnosti, a sve što nemamo samo nešto što nas čeka. Sretan Božić!  |
- 16:09 - dio za piskaranje... (0) - Isprintaj - =))
19.12.2008. petak
O prosincu i vremenu
Prosinac je odraz naših skrivenih osjećaja, mjesec kada smo samo ono što jesmo, pa i ako ne znamo što je to. Mjesec na kraju godine, kad zbrajamo izgubljeno i dobiveno, da bismo proveli Božić sretni i ušli u Novu s osmijehom. Prosinac je sve. On je u onoj šetnji po kiši, izbjegava sa mnom lokve vještinom malog djeteta. On je odraz lica u izlogu dućana s adventskim svijećama. On je u svijetlu plavih lampica kojima su ukrasili drveće. Tako zguran na sam kraj godine, iza svih drugih, iza svih pogrešaka, propuštenih prilika i obećanja, ima najteži zadatak. Ispraviti učinjeno. Pokušati učiniti ono što nismo, a trebali smo, zaboraviti ono što moramo, srediti si život, ili se barem zavarati dovoljno da pomislimo da smo ga sredili. Prosinac je kao zadnja prilika. Ali na kraju, ostaje samo odvagnuti sve što se dogodilo. Polako, dati si vremena, da razmislimo. Da se sjetimo. Svih neostvarenih želja, i one pokoje koja je postala stvarnost. Svih nevoljenih riječi koje nikad nismo htjeli izreći, kao i onih koje smo rekli premda je bilo teško. Odluka koje su nas stajale mnogo toga i koje su nam donjele još više. Mogućnosti koje nismo iskoristili i putova kojima smo krenuli. Sve te misli, svi ti osjećaji, promjene. Prošlost, prisutna, nevidljiva, nepromijenjiva. Možemo se samo osvrnuti, onda kad nam nešto jače od nas ne dopušta da zakoračimo nazad. Kad nas vrijeme ograničava. Njegova nepromijenjiva prošlost i neodgodiva budućnost. Nekad je to kao utočište, stalan oslonac nestalnosti koji nas čuva poput nekog čudnog anđela. Kad se želimo vratiti, kad bi bilo drugačije, spašava nas od neodlučnosti onako kako nijedan čovjek ne bi mogao. Onda kad želimo stati, odustati, nestati, kad neznamo kako sutra, kada je to sutra crna rupa, kad bi da nas itko pita samo preskočili budućnost, zaustavili se u vlastitoj boli, kad poželimo da zemlja stane, tada nastupa vrijeme. Gurne nas u sutra, pretvori budućnost u sadašnjost. Uči nas na pogreškama i prilikama, daje nam lekcije protiv kojih se borimo svom snagom. Ratujemo s njim, makar znamo da ne možemo dobiti rat. Ali ipak se borimo, pa makar da pokušamo dobiti bar jednu bitku, samo jednu. Jer takvi su ljudi. I naposljetku uspijemo. Dobijemo bitku uspomenama i prihvaćanjem. Kad se zaista prestanemo boriti i kad ga jednostavno prigrlimo. S onom tihom čežnjom, ali spokojem u duši, u trenutku kad shvatimo da prijatelji odlaze i da se godina primiče kraju. Vrijeme s kojim ratujem prolazi. Na kraju dana, pomirena sam sa sobom i svim što se dogodilo. U prosincu, mjesecu praštanja sebi i drugima, pronašla sam način mu budem zahvalna, da mu oprostim i da ga prihvatim. Pomirila sam se s vremenom. |
- 15:50 - dio za piskaranje... (6) - Isprintaj - =))
10.12.2008. srijeda
Ne daj mi da razmislim
Onda se budim i onda neznam što da radim, jer boli me grlo i neidem u školu, onda gledam gluposti na televiziji, pa onda malo čitam. Pa mi se spava, ali nemogu zaspati, što ako počnem sanjati? Želim sanjati... Onda televizor krepa. Pa malo buljim u prazno. Sjetim se one vekine: zagledala sam se u točku na zidu i skužila puno o sebi. I onda sve ode kvragu, i sve se raspadne u besmislenost. A ja sjedim za kompom, oko mene samo ti ostaci razumijavanja, prašina. Misli se kovitlaju, neće stati, odustala sam od molbi da prestanu. S vremena na vrijeme izvučem neku smislenu rečenicu iz njih i pokušam ju zapisati prije nego se i ona smrvi u prah. Možda se u svemu nađe neki odgovor, ako zatvorim oči dovoljno snažno. Ali duboko u sebi znam da smisao neće doći sam od sebe, treba ga tražiti da bismo ga mogli pronaći. Poput sreće. Ali kako da ga tražim u ovim mrvicama? Od kuda početi? Sve je to zatvoreni krug, jedno je potrebno za drugo, najlakše je odustati, ali to ne smijem, ne mogu, ne želim. Dosadna sam već sama sebi. Trebam ono super ljepilo, patafiks, da zakeljim komadiće dok još nije prekasno. Ali nije tako jednostavno. Ništa nije, moram to nekako shvatiti. Moram naučiti donositi odluke, umjesto samo razmišljati o njima. Ma ne bih uopće trebala razmišljati. Da...kad je postalo ovako komplicirano? Ili možda, kad će prestati, i hoće li ikad, prestati biti? |
- 12:26 - dio za piskaranje... (5) - Isprintaj - =))
04.12.2008. četvrtak
Samo da kažem....
|
....da mi je ponestalo riječi.... ....da ništa ne znam.... ....heh, ko da sam nekad znala.... ....da sam sretna.... ....da sam tužna.... ....kažem da je Božić.... ....i Sveti Nikola..... ....i da ovo nije ono što sam htjela reći.... ....ponekad čujem stihove.... ....ponekad ih ne želim čuti.... ....tražim smisao, ali..... ....ma nema smisla..... ....tko je zapravo rekao da ga treba biti..... ....nitko........................... ....a ja sam u nekom međuprostoru..... ....i dosta mi je toga..... ....želim promjene..... ....želim da prijeđem na neku stranu.... ....svijetlu ili tamnu.....svejedno... ....samo da je nešto...... ....a ne ovo dosadno ništa..... ....valjda je ovo što pričam ono što sam željela reći.... ....samo da kažem.... ....ako ste se ikad zapitale znam li.... ....znam....da nisam sama.... ....ali.... ....to sam samo ja..... ....moji pokušaji da nađem smisao kojeg nema..... ....vratit ću se ja..... ....samo da otkrijem nešto.... ....nešto važno..... ....javim kad saznam što tražim.... ....možda nije važno svijetu, ali meni je.... ....bez brige.... ....neću se izgubiti.... ....i samo da kažem.... ....da bih mogla mnogo toga reći.... ....premda mi fali riječi..... ....a mogla bih.... ....ali neću.... ....ne,ne, ne još.... ....opet sam smislila nove zaključke.... ....a pa ne bih to bila ja drugačije.... ....a danas je nekako važno biti tko jesi.... ....no nekom drugom prilikom o tome.... ....jer još samo... ....samo da kažem.... ....da nije svijet tako okrutan.... ....neznam kako, ali nije.... ....ne želim da bude.... ....i ja ću pronaći.... ....što tražim.... ....i opet ću znati.... ....onako ko prije.... ....znati pitati........ ....bez brige....... ....a sad više.... ....samo da kažem još.... ....da neznam što reći.... ....neka pjesme govore umjesto mene.... ....umjesto mog srca.........  |
- 22:37 - dio za piskaranje... (5) - Isprintaj - =))
28.11.2008. petak
"Why can't we make this darkness feel like home?"
|
Stojim u dvorištu svoje zgrade, raširenih ruku, zatvorenih očiju. Po licu mi padaju kapi kiše i one prve dugo očekivane pahulje snijega kojih sam se pribojavala. Jedva da ih i osjećam kako su krhke. Ne mogu se više zavaravati; zima je ipak došla. A tako sam se trudila da ju ne zamijetim. Možda sam mislila da će vrijeme stati ako se pretvaram da ne postoji. Nadala sam se da će nekako biti milostivo i usporiti svoje otkucaje samo za mene. Zaboravila sam, vrijeme nije milostivo. Ono je jednostavno podlo. Svi pokušaji, a mnogih nisam bila ni svjesna, da mu zapovjedim, nikad nisu bili ništa više od pukih snova. Šapnule su mi to pahuljice snijega. A meni je još uvijek jesen. Koliko dana je u tri mjeseca? Koliko propuštenih prilika.... Možda me samo opet hvata neka sjeta. Praznina. Ne znam. Ne želim znati. Mislila sam da želim. Ali zapravo, samo želim postavljati pitanja. Možda ću reći da tražim odgovore, ali ne znam dali bih se mogla nositi s njima. Kad bi netko mogao paziti da ih ne pronađem.... Možda se bojim istine. Ružićasti svijet opet dobiva svoje stare boje. Žutu i zelenu, lice sjaja i unutarnjeg mira. Ljubičastu i narančastu, tugu i tmurnu pozadinu. Smeđe nijanse usamljenosti, oker podrške. Bijelo sljepilo. Crnu i crvenu, tama i .... ljubav? Ostalo je i toga. Te se dvije boje ne mogu izbrisati. I plava. Boja palih anđela. Boje svijeta kojem pripadam. Ne znam zašto sam baš ovdje. Zašto se zapravo vraćam u svijet boja kad sve postane crno. Zašto se ne mogu pronaći u tami? Iako volim šetati gradom noću ili se izgubiti u njegovim sjenama, na kraju se uvijek vratim kući. Zašto se ne mogu izgubiti? Možda zato ne bježim više od gradskih ulica, ne pokušavam naći mjesto gdje pripadam. Ne mogu pobjeći. A bilo bi tako lako. Trebalo bi biti. Zatvoriti oči i pustiti da tama postane dom. Bilo bi lakše. Učiniti mjesto gdje se nalazim domom. Zašto to ne mogu? Nikad nisam ni pokušala zapravo. Nikad to nisam tako razmotrila. A zašto ne? Na stranu očite razloge, zar ne bi bilo lakše? Ali ja se u tami nikad nisam osjećala sigurno. Uvijek sam instinktivno tražila boje svog svijeta. Crvenu u crnoj. Možda se bojim dubine tog crnila. Možda u dubini duše znam da mu ne pripadam. Ja pripadam svijetu boja. Svijetu naivnih i izgubljenih duša. Nisam baš sigurna je li to baš ovaj svijet. Ali mislim da je. Mislim da je to baš ovaj svijet zlog, nepokolebljivog vremena. Da, šapnule su pahulje. To je taj svijet, uživaj u njemu, u njegovom vremenu. Nisu više važne propuštene prilike, već one koje dolaze. Nemoj nas mrziti, šaptale su. Uživaj u nama.  |
- 18:49 - dio za piskaranje... (9) - Isprintaj - =))
15.11.2008. subota
Ukrašeni grade
|
Ukrašeni grade, reci mi kako dopuštaš da prolaze kroz tebe teških koraka krivnje, da odlaze iz tebe bez pozdrava zauvijek, bez povratka. Kako im dopuštaš da te krase svijeltima u noći i ukrasima rese tvoje zidove dok znaš da će snijeg prekriti poglede i pjesmu zaglušiti godine. Ukrašeni grade, reci mi, kako dopuštaš da se skrase u tvojim kućama, da ti se uvuku pod kamenje i postoje u otkucajima tvojeg vremena. Kako im dopuštaš da se provlače tobom sve blijeđih koraka, kako podnosiš tišinu njihova nestanka dok sam stojiš među vjekovima, a za njima ostaju tek oznake u zidovima, ožiljci njihovog postojanja njihov poklon tebi, ukrašeni grade, rane kao jedina uspomena.  |
- 12:34 - dio za piskaranje... (9) - Isprintaj - =))
01.11.2008. subota
Večeras
|
Polako se krećem u redu za bus, ljudi oko mene tek su titraji stvarnosti. Opet, i ove godine kao i svake druge, ulazimo u gužvu autobusa, deseci ljudi željeli bi također zapaliti svijeću uspomena. Mrzim ovaj dan, mrzim prodavače buketa cvijeća i šarenih lampaša, mrzim prodavače karata i ljude koji se u kolonama kreću u istom smjeru. Mrzim njihov smijeh i njihove suze. A mrzim i kad su tihi kao da ih nema. Sve se to čini kao da ne spada u današnji dan. A možda zapravo spada i previše. Mrzim svoj odraz u prozoru busa i prikaze prolaznika. Kestenjare i kokičare. Bez nekog razloga, zapravo. Na današnji ih dan jednostavno ne podnosim. Siječemo put do groba preko ugažene trave. Tolike su je noge izgazile, mislim si, ali ona još uvijek raste, smeđa i zgnječena, ali postojana. U ovoj večeri obasjanoj svijećama hladni zrak moj je jedini prijatelj. Dok mi usne bešumno izgovaraju riječi molitve, sine mi da ovo ne radimo zbog njih. Oni su mrtvi, zaboga, nema ih više. Tko će ga znati, koje boje je svijeća ili buket? I jesmo li uopće tu..... Dolazimo ovdje samo zato da namirimo svoju savijest. Do ove godine zaista sam marila koje boje je svijeća. Danas sam samo kimula glavom: "Da, može to, svejedno" . Svijeća je svijeća. Cvijet je cvijet. A ipak znam da ću i ja svake godine dolaziti ondje i bit jedna u masi lica. Zapaliti svijeću za umrle. A zašto, pitam se, palimo svijeće? Možda predstavljaju život, a mi želimo da oni nastave živjeti. Pa palimo svijeću za one čije su svijeće odavno izgorjele. Da žive još jednom, dogodine, i onda opet. Da žive još malo u našim srcima. Prvi put sjedam u podnožje groba, bratić je nezainteresiran za crvene svjećice koje gore. U redu je, znam. Još će mnogo godina i on dolaziti ovdje. Želim nešto reći da ga zainteresiram, ali neznam što, bojim se. Zato šutim i gledam nadgrobnu ploču. 2005. Crne izdubljene brojke urezuju mi se u pamćenje. Taj dan, kao da je bilo jučer. Bože, nadam se da razumiješ. Zatim odlazimo, uz smijeh. Doći ćemo dogodine. A ljudi svi žure svojim pokojnicima. U tami čujem tek njihove glasove. Jedino svijetlo tisuće su svijeća. Učini mi se kao da me iz pokojeg tamnog, neobasjanog groba gledaju duhovi. Njihove velike, vodenaste oči progone me dok prolazim. Njima večeras nitko neće pokloniti cvijet. Izazivaju mi krivnju, sigurno i drugima. Zato ima toliko svijeća. To činimo za nas. Činimo to za žive. Polažem zadnju svijeću večeras. Crveni plamen. Još jedna bezvučna molitva. I u tišini, sve se učini lijepim. Zaista vjerujemo da to činimo za mrtve. Dopuštamo si tu misao, svake godine u isto vrijeme, cijeli svijet. Obmana s dobrim namjerama. Polako shvaćam. Večeras, istina je nevažna. Večeras su važne samo namjere.  |
- 19:31 - dio za piskaranje... (6) - Isprintaj - =))
Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (3) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (3) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (5) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (4) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (7) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (5) Kolovoz 2007 (2) Srpanj 2007 (5) Lipanj 2007 (8) Svibanj 2007 (8) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O Rudiju
Ovaj mali hrčak dole je najvjerniji prikaz mog Rudija. Rudi je zapravo 'šareni', sa raznim smeđe sivim nijansama. Ali eto, morala sam odabrat samo jednu boju, pa... Rudi je inače dosta plašljiv, ali jako sladak hrčak. Kad ga izvadim iz kućice onda je miran, ali se uskoro razbudi pa počne trčat posvuda. Po noći ruži u vrtuljku, kao ovaj ispod. Sad može 'trčat' i po blogu;)  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||